Titanik
Koliko puta vam se desilo da potonete ?
I da li vam je potrebno puno vremena da sami izronite ili je neophodna pomoć spasioca da vas izvuče sa dna ?
Zašto vas ovo pitam ? Jednostavno , zato što ja nikada nisam mogao , smeo da potonem i kad nisam imao izbora.
Da pojasnim , mojim potonućem , otvorila bi se neka nova životna crna rupa i verovatno bi usisala sve u mom okruženju.
Ne šalim se , ja sam načinio da ljudi oko mene budu zavisni od mene , pri tome ne mislim u materijalnom smislu , već u emotivno-psihološkom smislu.
Ali ipak nije sve tako kao što ja mislim. Ipak mojim potonućem , neće se ništa promeniti.
Priroda koja me najviše inspiriše , ostaće i bez mene onakva kakvu ja želim da je gledam.
Ptice će i dalje pevati svoje prekrasne pesme, a ljudi će živeti svoje živote i sve što se desi
brzo se zaboravlja.
Potaknut ovim razmišljanjem, pronašao sam na mom hardu jedan davno napisan tekst nekog po meni brilijantnog mislioca i prenosim njegove misli , jer često pomislim da je ovaj tekst baš za mene napisan.
Ja...sam ostao zarobljen negde na pola puta između deteta i čoveka.
Između dečaka i muškarca.
Nekad davno, koračajuci sigurnim korakom prema napred, na tren sam zastao i pogledao u zvezde. Samo na tren. ali dovoljno da se ravni put prvo zavijuga kao marama na vetru, a zatim joj neki lopov sa olovkom spretno doda jos jedan puteljak.
Raskršće...
i krivi odabir...
tražeci izlaz sa krivog puta zvezde su naglo postale sve manje i udaljenije. Očajno, pokušao sam ih zagrabiti. privući ih nazad sebi. Ali moje ruke uhvatile su samo mrak koji se na njih hvatao kao paučina, klizeci sve dublje niz rukav.
A sa svakim korakom ulazio sam sve dublje.
Grešio sam.
Jako puno.
Toliko puno da je ona tanka linija koja dopušta ispravljanje greški ostala daleko iza mene. Izgubljena u magli loših uspomena i žaljenja.
Oprost...je otplovio.
A ono raskršće ostalo predaleko iza...
Previše sam verovao zvezdama. i sanjao. Toliko da sam zaboravio živeti.
Kao i na početku, pred mnom je ostao samo jedan put. Onaj pred mojim nogama. i mada znam da su njegovi rubovi okićeni malim trnovitim biljčicama, a nebo iznad njega okićen tamnim, sivim oblacima koji rasipaju svoje bele iglice po svakom ko se nade ispod njih.
Ulaze pod kožu, peku...
Brišu sve lepe snove koji su bili čuvani tamo negde u dubini srca i gase ih. Na njihovo mesto dolaze sene... i pretvaraju srce u nesto drugo.
U obican mišić koji služi jedino da me potera prema tom sledećem bolnom koraku.
Kao dete, ne učim na vlastitim greškama. i grešim dalje... hodajući između dva uska zida, jednostavno se ne mogu okrenuti i napraviti promenu.
Samo prema napred.
Korak po korak... nisam uspeo odrasti.
Ili sam odrasao prebrzo, doživljavajući samo one gorke trenutke koji su zauvek ugasili snove onog dečaka koji sam nekad možda bio.
Neke stvari nikad nisam osetio, nekih je bilo i više nego dovoljno da se napuni to malo srce.
Nošen takvim snovima, greška i žaljenje postali su nerazdvojni ljubavnici u mojim jutrima koja sviću sve težim dahom...
Veoma često me uhvati to razmišljanje kako se trebam podići sa ovog dna - i što se (ne)raspoloženja tiče i što se tiče emocija i što se tiče nekih životnih stvari. A onda se trgnem i vidim da nisam ja još toliko pala koliko mislim da jesam...ima ljudi mnogo gorih od mene...
Tekst je fenomenalan i samo ću klimnuti glavom.
Drži se!
Autor biljana — 11 Jun 2008, 19:19
Jos jedan post o odlasku,kraju,potonucu.Sva je sreca pa je to jos jako daleko.cesto mislimo da bez najdrazih dalje necemo moci.Pa ipak nastavimo,naucimo se,naviknemo.Ne zaboravimo i cuvamo uspomenu.
Nego,popravi vrijeme na ovom postu.Ispada da si ga objavio sinoc:)
Autor principessa78 — 11 Jun 2008, 19:23
biljana , život je poput ekg grafikona , ispunjen usponima i padovima , i sasvim je logično razmišljati o tome. Mada ko može , najbolje je da razmišlja samo o današnjem danu.
Autor vladica — 11 Jun 2008, 20:08
Vladice, tonem svaki dan i svaki dan isplivavam, ali nekad mi se čini da nikad isplivati neću.
Autor Tekstopisac — 11 Jun 2008, 20:11
Ako je moguce da predmet ima dusu, ja sam onda reinkarnacija Titanika... tonula sam X puta.... ponekad je ambis bio tako uzasavajuce dubok i taman...
i zaista, ako krenemo pitagorinom logikom da je ceo svemir zasnovan na brojevima, pa i da je zivot broj... onda je njegovo kretanje identicno sinusoidi EKG grafikona... samo se na putu ka dnu treba setiti da postoji tacka preokreta sinusoide, i verovati u nju... i voala, eto nas opet na povrsini.
Autor hyperblogger — 11 Jun 2008, 20:16
principessa, šta je život ?
Neki film u kome svako u svom životu ima glavnu ulogu. Neke uloge su komične , ne pak tužne , jedino je taj film sam za sebe unikatan.
Postove sam postavljao unapred. A sada , i od sada ću ih postavljati van naslovne strane, da ne uzurpiram mesto ljudima koji žele da im post bude pri vrhu. Ja im dajem svoj stubac.
Oni koji žele da čitaju moj blog , mogu ga uvek pronaći i ja se unapred zahvaljujem.Uopšte nisam opterećen brojem poseta i komentara.
Autor vladica — 11 Jun 2008, 20:16
Tekstopisac, na žalost na neke stvari možemo , a na neke ne možemo uticati. Kad tonoš pre potonuća dobro uhvati vazduh.
Autor vladica — 11 Jun 2008, 20:27
hyperblogger, da treba verovati da dno može da nas vrati na površinu. Oni koji ne veruju , oni zauvek ostaju na dnu.
Autor vladica — 11 Jun 2008, 20:30
Vladice, ti znaš da si nam otežao traženje tvog posta, ali ga ipak nalazimo.
Razmišljamo slično. Ne postoji jedan svet, postoji ih nekoliko milijardi, onoliko koliko ima ljudi na ovoj planeti. Svaki je pogled unikatan, svako doživljavanje života unikatno, i zato je život Rašomon, svaka je istina prava i ne postoji samo jedna istina o životu.
A da li je neizbrisiva šteta kad nas nema? Ne. Samo se odlože jedinstvene naočari kroz koje samo MI gledamo život, svet. Nestane jedan ugao gledanja. Meni je uvek više žao toga što neće biti tog mog ugla gledanja nego mene fizički. Što neće niko na ovaj način gledati lepotu kestenovog cveta u maju, opijati se mirisom lipa u junu, topiti se u vrhunskom sladoledu, plesati najlepše valcere, slušati de Angelisa razneženo, čitati divne stihove mojim omiljenih pesnika...na isti način, niko više...
Autor sanjarenja56 — 11 Jun 2008, 20:33
Sto galamis ti? :)Naravno da cu tvoj post uvijek pronaci,nalazi se medju mojim linkovima tako da to i nije bitno.Mislila sam da se desilo slucajno pa htjela da napomenem.
Autor principessa78 — 11 Jun 2008, 20:34
sanjarenja, to je tako i promeniti se ništa neće ...
Autor vladica — 11 Jun 2008, 21:17
principessa, ja samo ćutim i ni reč ne progovaram
Autor vladica — 11 Jun 2008, 21:19
Cuti, cuti... a tisina ponekad mnogo vise kaze...
Inace kao odgovor na jedno od tvojih pitanja... tonula jesam, definitivno, ali nekako uvek ima onaj tracak snage u samoj meni koji ne da kamenu da me odvuce na dno.
Sve je u stvari pitanje koliko mi zelimo da isplivamo i kad isplivamo na koju stranu zelimo da krenemo.
Autor di — 11 Jun 2008, 21:33
Danas sam potonula!
Autor Pinokio — 11 Jun 2008, 22:10
Kad si ovo pisao?
Autor iluzija — 11 Jun 2008, 22:27
di, drago mi je da te vidim.
Kad potonemo samo trebamo skinuti sa sebe sve tegove koji su nas doveli na dno.
Autor vladica — 11 Jun 2008, 22:41
Pinokio , sutra ćeš isplivati
Autor vladica — 11 Jun 2008, 22:42
iluzija, danas , što ?
Autor vladica — 11 Jun 2008, 22:43
Svakoga dana moze nas zadesiti trenutak lose volje,beznadja i apatije.
Bas tada,ne smemo zaboraviti da nam vec sutrasnji moze doneti neslucenu srecu.
Autor stepskivuk — 11 Jun 2008, 22:50
Meni nesto tuzno deluje...
Autor iluzija — 11 Jun 2008, 23:03
...jednom, kad mene više ne bude...
kiše će padati, sunce rasterivati oblake, mačke loviti miševe, deca krasti trešnje...
i jednom kada se više niko ne bude sećao, kada više ni jedan zapis ne bude ostao...
ja ću se vratiti u nekom drugom obliku.
da ponovim iste greške.
Prijatno!
Autor domacica — 12 Jun 2008, 09:13
@stepskivuk, verovatno je to tako nekako.
@iluzija pa i jeste tako
@domacica, hvala. Neka samo taj novi oblik da lepši život.
Autor vladica — 12 Jun 2008, 10:31