Jesen
Pa eto došla je jesen u mom kraju. Mada podseća na leto ipak je jesen tu.
Nekada sam voleo proleće, radovao sam mu se. A sada volim jesen. Onu šarenu,
čežnjivu, usnulu.
Pre nekoliko dana išao sam u jedan mali gradić u okolini. U tom malom gradu koračam nepoznatim ulicama. U onom lavirintu iz kojeg želim izaći, nailazim na crkvu sakrivenu u krošnjama velikih starih stabala. Sama porta crkve popločana nekim starim kamenjem, zalivenim betonom.
Ulazim u crkvu, krstim se. Idem pred celivajuću ikonu i uočavam da je crkva posvećena Sošestviju Svetog Duha ili silasku Svetog Duha na Apostole.
Crkva zidana iz doba turaka, u potpunosti ikonopisana, odiše nekakvim mirom, nekom tišinom, koja mi prija. Uzimam jednu veliku sveću, palim je i ponovo ulazim u crkvu. Obilazim i zagledavam sve ikonopisane svetitelje.
U uglu desno, od ulaznih vrata uočavam jednu stariju malenu ženu, koja verovatno tu pomaže. Zapitkujem je u vezi crkve, bogosluženja. Ona mi nekakvim smirenim glasom odgovara na moja pitanja. I sve ovo ne bi bilo čudno, do toga da sam slušajuči je osetio punoću dobrote, jednostavnosti u njenom glasu. Možda me je njen glas podsetio na glas moje bake.
Moram priznati da me je sam Gospod poslao u ovu crkvu. Da osetim smirenje, da se napunim duha Svetoga. Kada sam izašao iz porte i krenuo jednom strmom ulicom, potekle su mi suze. One, koje se gomilaju u mojim očima. Trebalo mi je to.
slika uzeta sa sajta Britanike