Sasvim običan čovek
Sasvim običan čovek
Draga moja.......pričamo satima lagano....pričamo a ti ne čuješ moj glas...
I što nam duže naša priča plete misli naše ... sve manje i manje se znamo....
Kao da priča...ti kilometri reči odlaze u provaliju moje gluposti.
A veruješ li ti u moju priču....veruješ li u moju prostu dušu..
Veruješ li da ovaj sasvim običan čovek .... želi da ti prenese jednu sasvim običnu poruku.
Poruku jaču od megatona čelika, a tako slabu kao pahulju koja pada na tvoje lepo lice....
Poruku života.....
Prolaze minuti , sati, dani, a mi smo sve dalje od nas samih....
Veruješ li draga moja u ljubavnu priču....
Veruješ li u moje prostodušno srce....
I čovek proste duše ima...srce svoje...ima i nadu svoju ...
Želiš li da razumeš moje reči....moje reči imaju tugu...
Imaju sudbinu kapi vode Anđeoskih vodopada..kada se razbiju o stene...
Osećam bol sopstvenih reči....
Da li ćeš ikada saznati za mene....
Možda i prođeš pokraj mene...sa pogledom ponosne žene....a ja ...ja ću tada gledati u zemlju....zbog nemoći svoje proste duše...
...jednog sasvim običnog čoveka.
