Bez svetionika
Nekada čovek ne zna kojim putem hoda
Nekada su mu oči u hodu zatvorene.
I nema nikog pored sebe da ga samo uštine
I da se na tren oči otvore i ugledaju život.
A šta je život kad hodiš mrakom
Kad udaraš telom o zidove života
Kao što brod pred potonuće u stene udara.
Bez svetionika, koji je zaboravio da zasvetli.
Prazni koraci, nečujni i nevidljivi
Niko ih ne premićuje, niko im se ne pomera
Kao da ne postoje, kao da duh korača
U noći bez zvezda i bez svanuća.
Licem bez bola, u dolini zaboravljenih misli
Sa pruženim rukama koje niko ne vidi
Izgovorenih reči koje niko ne čuje
Sa otkucajem srca, tamo nekog nečujnog života.
A kako je sve moglo, a ništa nije moglo.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi