Ćutanje
Znaš, puno je prepreka postavljeno ispred mene da bih se oslobodio i bio onakav kakvog bi me želela.
Puno toga započnem, krenem, pa se zaustavim i kažem, vrati se, vrati.
Pa onda pođem da ti kažem ono što ti nikada nisam rekao, sakupm svu snagu ovog univerzuma i onda na pola puta ja jednostavno stanem. Pobijem glavu ka zemlji i moje misli se raspše i nestanu kao baloni od sapunice.
Koliko puta želim da ti podarim svu svoju nežnost, da je smestim u samo par reči i upakujem u kutiju večnosti, i onda ponovo zastanem, ukopam se kao kamena figura u nekom parku usađena pored nekog zelenila.
Tada često samo duboko uzdahnem i zaćutim. Zanemim, kao da nemam moć govora kao da se svet tog trena ućutao i čeka da se ja bar samo jednim bednim slovom oglasim.
A ja i tada ćutim i nemam reči.
I onda se zapitam da li moje ćutanje ostaje neka neizrečena tajna, ili su reči koje sam hteo da izgovorim preslabe, te me nesigurnost sprečila da ih moje biće izgovori.
Vreme je nezaustavljivo i ono odnosi sa sobom sve reči koje nisu izgovorene, gradeći piramidu moje nesigurnosti. Kada jednom na piramidi se postavi poslednji kamen na vrhu kupe, ostaće zaključane sve moje misli koje nisam prezentovao i tada će biti kasno, jer će te reči umreti, neizgovorena reč je mrtva reč.
Sedam u auto i krećem da se vozim noću kroz puste neoznačene puteve, gde nema nikoga, gde samo farovi probijaju svoju svetlost kroz gustu maglu, ne želeći da govorim ni samom sebi u mislima svojim.
