Okean
Svojevremeno sam se bavio sportom, koji u psihi čoveka izaziva smirenost.
I jesam jako posedovao tu smirenost. Dugi niz godina pratilo me je to osećanje i umeo sam da satima budem na nekom mestu i gledam u neka prostranstva skoro nepomično potpuno smiren, i delimično ugašen. Ta prostranstva su u stvari vodena prostranstva.
Ne tako davno vrlo često sam boravio u nekim dalekim istočnjačkim krajevima, i na nekom uzvišenju imao priliku da sednem i satima gledam u okean.
To prostranstvo, ta snaga vode u meni je izazivala veliko poštovanje i divio sam se tom koloritu boje koju samo okean ima. Kao neki vodeni kameleon, okean je umeo da u minuti promeni boju i kao da se poigravao mojim očima koje su širile i sakupljale zenice tim pogledima.
Na neki način, ja sam ćuteći pričao sa okeanom, a on kao da je prihvatio taj nemi razgovor, i kao da mi je davao odgovore na mnoga nepostavljena pitanja.
Nekom brzom dinamikom života to strpljenje u meni počelo je da se narušava, pa sam na neki način počeo da gubim živce i za najgluplje stvari koje me prate kroz život.
Ovih dana razmišljam o okeanu, onom kojeg sam ostavio tamo negde daleko. I kao da me okean doziva. Kao da želi da mi da odgovore na mnoga nova nepostavljena pitanja.
Ovih mi je dana pred očima ta slika. Eliksir moje smirenosti.
Kad bi moglo, kako bi lepo bilo… na onom istom uzvišenju, sa onim istim pogledom, i sa ćutanjem.
Nek talas zapljusne nebo ….
