Berba
Oduvek me je nekako jesen asocirala na grožđe, na berbu grožđa. Valjda ta asocijacija datira u mojoj pameti još iz detinjstva.
Nekada smo imali vinograd, možda najbolje obrađivan u kraju. Moj deda se je brinuo o njemu tako su mi pričali, ja se toga ne sećam. Znam da je odlazio u vinograd i tamo provodio veći deo vremena, a kada bi se vratio onda bi donosio one jesenje vinogradarske breskve, najukusnije breskve koje drvo rađa. .
I onda su došla neka loša vremena, za moju porodicu i vinograd su morali da prodaju. Ja sam tada kao mali odlazio u tuđe vinograde, a pored našeg vinograda prolazio bih pognute glave kao neki poraženi ratnik. Bilo me je možda sramota, što nemamo više vinograd i dugo nisam postavljao pitanje zašto i zar je baš moralo tako? Izgleda da je moralo. Dečiji mozak u meni je samo registrovao ono što vidi, a osećanja su ipak bila potisnuta na margini još uvek manje svesti moga uzrasta. Ubrzo nakod toga, moj deda je otišao na nebo, da tamo održava nebeske vinograde. Žao mi je što nikada nismo pričali o tom ,,našem,, vinogradu, jer će mnoga pitanja koja me sada muče osati u arhivu ne postavljenih pitanja.
Kada bi došao Oktobar ja bih pešice izašao iz grada i negde na rubu našeg vinograda sakriven iza šiblja i grančica kupina, gledao berbu u našem vidogradu. A onda bih čekao da berači odu, napune one ,,krble,, sa grožđem i krenu put svojih domova. Ja bih tada u sumrak ušao u ,,naš,, vinograd sagnuo se i poljubio zemlju. Onda bih se izgubio prema svojoj kući. Majka bi me pitala : Sine pa gde si ceo dan, mama je brinula? Odgovorio sam joj : Mama, bio sam u našem vinogradu. Nije me više ništa pitala, ali je znala da patim za tim parčetom magične zemlje.
Nakon nekoliko godiina, novi vlasnik je prodao vinograd, na kome su se povadili svi čokoti iskopala sva zemlja i izgradile kuće. Sada više tamo ne idem. Boli me da vidim neke betonske skalamerije koje su pregazile jedan deo postojanja moje familije. Bojim se da bih ako tamo odem u svojim mislima zamislio kako moj deda malim kopačem, obraćuje vinovu lozu..
Pre neki dan, na poslu kod mene, začuo sam poznate korake, nasmešio sam se. Iako nisam video ko dolazi, znao sam da je to moj neko. Bio je to moj otac. Došao je da me poseti u firmi u kojoj radim. Bio sam jako srećan. Ostareo je, podsetio me na mog dedu i bilo mi je neopisivo drago što što je baš tu kod mene došao. Pričali smo malo o tom ,,našem,, vinogradu. Ali nisam pitao zašto su morali da ga prodaju. Sve sam znao iako ništa nisam znao.
Nailazi vreme berbe grožđa. Nešto što u meni uvek izaziva osećaj uznemirenosti. Pa ipak i ovog oktobra ja ću sesti na svoj bajs i provozati se pored nekih novih vinograda, pored nekih novih klinaca, ne bih li u njima prepoznao sebe.
