Vožnja mojih snova
Već nekoliko dana, dolazim na posao svojim već pomenutim crvenim bajsom i posmatram slike prirode koja se budi. Svaki dan prolazim pored jedne šljive i gledam kako joj grane bivaju svežije, lepše i jedva čekam kada ću ugledati cvetove koji će označiti da je poleće došlo u moje krajeve.
Sve ovo evociralo je moje uspomene na prošlogodišnju vožnju bajsa kada sam prelazio na na stotine kilometara i na kraju sezone u onom brojčaniku zabeležio ukupno 3000 km, pređenih za jednu godinu.
Danas ću vam ovde postaviti jednu mini reportažu vožnje od prošle godine, vožnju u kojoj sam uživao i bistrio um. Pa da krenemo...
Dolina reke Pčinje jun 2007
Ako vas put nanese u krajeve juga Srbije i ako ste krenuli put odmora ka Grčkoj, moj savet je da pred granicu sa Makedonijom, nekih 40-tak kilometara, skrenete putem koji vodi ka manastiru Prohor Pčinjski i pređete granicu na ovom prelazu, koji će u vreme godišnjih odmora biti manje opterećen. Zašto? Zato što će velika većina turista krenuti baš prema glavnom prelazu, kod Preševa.
Dobrodošli u dolinu reke Pčinje u jedan predivan živopisan kraj, u kome će vam proputovanje ostati u najlepšem sećanju. Predeli i priroda osvežiće vam oči, a srce će vam biti puno zato što ste ovuda prošli.
Ja sam ovaj put od nekih 32 km od Vranja do manastira, prošao biciklom. I to i nije neka posebna kilometraža, ali kad se uzme u obzir da se prvo penjete, pa spuštate niz brdo onda je to veliki fizički zamor, pa makar se kretali i peške. Posle ove vožnje od ukupno 65 km, ostao sam u krevetu neka 3 sata, jer jednostavno nisam mogao da drugačije funkcionišem.
Od Vranja, prvo skretanje je Davidovac, pa selo Ristovac u kome je nedeljom pijačni dan. Tog dana to selo posećuju ljudi čak i iz Makedonije, jer je ta pijaca nadaleko poznata u ovim južnim krajevima. Put prema Pčinji vodi preko sela Klinovac i Klenike. Od sela Klenike, levo put vodi prema Trgovištu, mestu koje je slepa ulica u ovoj zemlji. Desno put vodi ka Makedonskoj granici. Samo selo Klenike, je totalno zaostalo, oronulo i tamo život kao da je zaustavljen pre mnogo godina.
Od sela Klenike počinje veliki uspon koji sam priznajem jedva izgurao, prizivajući imena da mi pomognu. Onda počinje spuštanje niz serpentine i uživanje u prirodi. Nešto slično kao kad se spuštate u Crnoj Gori prema Petrovcu. Pogled je fantastičan i svakako poželite da ga zabeležite na fotografiji.
Najlepši osećaj je kad ugledate manastir. U tom trenu ja lično osetim neko unutrašnje veselje i nadu da će mi taj pogled dati snagu i snagu dragim ljudima da budu jaki. Jer...ovo nije običan manastir, ovaj manstarir ima svoju živost, s’ obzirom da nosi ime po ovdašnjem svecu iscelitelju Prohoru Pčinjskom. Čudotvorno miro se sliva niz zid pored samih moštiju ovog sveca. A kada se nađete unutar ovog manastira nije bitno koje ste vere, osetićete neku energiju koja želi da uđe u vaše telo i okrepi vas.
Kada se spustite u samo podnožje reke ukazuje se brana, a sa leve strane, manastirske kelije i čitav kompleks, koji održavaju monasi. Oni su skoro neprimetni, svako ima svoja zaduženja i neće ni komunicirati sa vama ukoliko im se ne obratite.
Posle jednog sata, bukvalno sedenja u crkvi, ja sam krenuo putem povratka, i moram priznati da mi je povratak bio lakši. Postavljam neke slike, da vidite kako to sve u par slika izgleda. Pa ........ne zaboravi putniče, da ako te put nanese, prođeš ovuda. Prohor će i tebi dati snagu.
Uspon prema Prohoru ... uh !
Još uvek se penjem....pogled ka Makedoniji
Reka Pčinja i manastir......
Iza manastira , vidi se granični prelaz prema Makedoniji
Cveće usput.....
......i još.....
JA
Ispred manastira Prohor,
I eto tako je to bilo. Postaviću ovde još koju vožnju, a naravno nadam se da će biti novih vožnji, na kojima ću vam slikati predele iz mog kraja.