Sanjam
Razmišljam koliko su čudni životni putevi!
U tom razmišljanju ovih dana mir mi remeti sukob mišljenja koji se javlja u mojoj glavi.
Taj sukob se odvija u nekom sasvim mirnom okruženju pored kamina u polu-mračnoj sobi u kojoj ja vodim rat sa samim sobom.
I kako god okrenem, uvek iz tog rata bivam poražen. Poražen zato što želim da gubim. Naprosto moj pobednički mentalitet se izgubio negde u procepu u kome pokušavam da provučem prste i vratim ga na svoj pijedestal.
Ja sam po prirodi pobednik. Pobednik u svim ratovima. U ratovima emocija, tuge, sreće ljubavi. A sada taj deo, taj segment moga razuma izgubio se i ja pokušavam da ga pronađem, tragajući bezuspešno ali dosta inertno jer se pokretljivost pretvorila u neku vrstu okova.
Srećom svaki okov ima svoj ključ, svog tamničara. Ja znam da se tamničar sakrio negde u mom biću i uživa u mojoj nemoći.
Kažu kriva je je jesen, a ja kažem to su samo izgovori kako bi se zamaskirala nemoć i kako bi oni pajaci bili dobro našminkani za predstavu koja dolazi.
Ali vreme kažu leči sve i znam da mi baš ti možeš pomoći u tome da se vratim u svoj kolosek, kao što i ja tebi mogu pomoći.
Kada sam trebao da popunim stranicu jedne knjige o poeziji, urednik me je zamolio da napišem neki kratak tekst o svojoj biografiji. Ja sam mu rekao da ne umem da pišem biografiju, ali sam ga upitao da li mogu da napišem jednu poruku umesto toga.
Poruka nije napisan nikome posebno, ali može biti upućena svakome.
Ja je poklanjam baš tebi!
,,Nekada neko, nekome u život uđe, a da pri tome ne kuca na njegova vrata,,
- oprosti što sam ti ušao u život
- oprosti što sam ti ponekad krao snove
- oprosti za sve glupe izrečene reči
- oprosti što ti se divim
- oprosti što si suzu zbog mene pustila
- oprosti što sam zaplakao zbog tebe
- oprosti što umem da sanjam
- oprosti što u ljubav verujem
- oprosti što te volim
Molim te oprosti...
U tom razmišljanju ovih dana mir mi remeti sukob mišljenja koji se javlja u mojoj glavi.
Taj sukob se odvija u nekom sasvim mirnom okruženju pored kamina u polu-mračnoj sobi u kojoj ja vodim rat sa samim sobom.
I kako god okrenem, uvek iz tog rata bivam poražen. Poražen zato što želim da gubim. Naprosto moj pobednički mentalitet se izgubio negde u procepu u kome pokušavam da provučem prste i vratim ga na svoj pijedestal.
Ja sam po prirodi pobednik. Pobednik u svim ratovima. U ratovima emocija, tuge, sreće ljubavi. A sada taj deo, taj segment moga razuma izgubio se i ja pokušavam da ga pronađem, tragajući bezuspešno ali dosta inertno jer se pokretljivost pretvorila u neku vrstu okova.
Srećom svaki okov ima svoj ključ, svog tamničara. Ja znam da se tamničar sakrio negde u mom biću i uživa u mojoj nemoći.
Kažu kriva je je jesen, a ja kažem to su samo izgovori kako bi se zamaskirala nemoć i kako bi oni pajaci bili dobro našminkani za predstavu koja dolazi.
Ali vreme kažu leči sve i znam da mi baš ti možeš pomoći u tome da se vratim u svoj kolosek, kao što i ja tebi mogu pomoći.
Kada sam trebao da popunim stranicu jedne knjige o poeziji, urednik me je zamolio da napišem neki kratak tekst o svojoj biografiji. Ja sam mu rekao da ne umem da pišem biografiju, ali sam ga upitao da li mogu da napišem jednu poruku umesto toga.
Poruka nije napisan nikome posebno, ali može biti upućena svakome.
Ja je poklanjam baš tebi!
,,Nekada neko, nekome u život uđe, a da pri tome ne kuca na njegova vrata,,
- oprosti što sam ti ušao u život
- oprosti što sam ti ponekad krao snove
- oprosti za sve glupe izrečene reči
- oprosti što ti se divim
- oprosti što si suzu zbog mene pustila
- oprosti što sam zaplakao zbog tebe
- oprosti što umem da sanjam
- oprosti što u ljubav verujem
- oprosti što te volim
Molim te oprosti...
7 Komentari |
0 Trekbekovi