Retrovizor
Često putujem i dok vozim često pogledam u retrovizor.
Tako sam i ove večeri vozeći auto-putem, povremeno gledao u retrovizor kao da žalim za onim što ostaje iza mene. Kad odem u neki grad onda makar on bio svega 70km udaljen kao ovaj u kome sam večeras bio, ja osetim neku prolaznu težinu.
Valjda je sve to povezano sa nekim ranijim pričama kad sam sa roditeljima putovao na odmor i uvek se sa tugom rastajao od mesta u kome bi odsedali. Taj osećaj se zadržao i dan danas i ne mogu da kontrolišem misli u tim trenucima.
Uključivši levi žmigavac koji je osvetljavao levu stranu puta blickajući po beloj isprekidanoj liniji auto-puta, nekako mi se upalila sijalica u glavi koja mi je osvetljavala neka stara sećanja i neka moja putovanja koja su u dobroj meri uticala na moj život.
Ta putovanja su mi kreirala neke misli koje su i danas ostale prisutne u mom mozgu i sa velikim ushićenjem se setim svake reči, zapete i tačke. Ovo veče putujući sećao sam se tih svojih misli i jako dobro stavljao nedovršene puzzle u nedovršenim rečenicama koje nikada nisam izgovorio, a trebao sam.
A znao sam da ćutim i po nekoliko dana da ni sam sa sobom ne pričam. Ali pričao sam u sebi i te priče ostale su večne sve dok moj mozak bude živeo.
Današnje putovanje bilo je kratko. Zadnji pogled u retrovizor samo je overio moj dolazak u moj grad.
A retrovizori su izmešljeni baš zato da se u njima vidi ono što se nalazi iza nas. I da možemo da vidimo ono što smo iza sebe ostavili, da bi mogli da kreiramo ono što nas očekuje ispred nas!
