Praznina
Gledam koliko su uopšte ljudi šuplji i prazni.
Evo polazim od sebe, da ne budem sada ja kritičar svega i svačega, već da krenem iz svog dvorišta.
Dakle ne mislim sad ja da su svi ljudi takvi, ali mislim da postoji jedna grupa ljudi koja živi svoj život poseduje sve unutrašnje organe, ali ipak u sebi ima neku prazninu zato što ne dozvoljava da se jednostavno nekom prisnošću i komunikacijom dopune.
U slobodnom prevodu, kao kad auto odvezeš na benzinsku pumpu i napuniš mu ili dopuniš prazan rezervoar.
Sve to mom mišljenju se svodi na jednu jednoličnost u življenju sopstvenog života.
Recimo ja ustajem svaki dan u isto vreme, skoro svaki put ustajem na isti način.
U isto vreme perem zube, ponekad iz higijenskih raloga promenim četkicu, u isto vreme se umivam, ispijam prvu kafu.
Posle po automatici odlazim kod svojih roditelja u istom dvorištu te i tamo ispijam kafu koja se već smlačila.
Uključujem kompjuter u isto vreme, pročitam poštu. Onda se spremam za posao
U isto vreme sedam u auto, krećem se istim putem do posla, a i tamo se slično ponašam svaki dan.
Popodne opet uključim kompjuter, pa uveče izađem u istu kafanu, možda popijem neki drugi čaj ili kafu, ali opet je sve to nekako klonirano.
Vratim se kući, pa prozborim neku sa ženom. U poslednje vreme taj razgovor se pretvara u rat!
Pa onda opet pored kompjutera, ponekad vodim ljubav sa ženom, mada izgleda da sam joj se smučio, možda sam postao loš ljubavnik!
Jer to ona nikad ne traži već ja! I onda se strpam u krevet, a već sutra je novi dan kome samo treba uraditi copy/paste.
E o toj šupljini i ispraznosti ja pričam. Kad čovek počne da živi po automatizmu.
Ali sad ne kažem ja da sam najgori. Ima puno, jako puno gorih od mene, mada jesam plasiran u donjem delu tabele.
A sve ovo ne bih pisao i razmišljao da već ne tako davno jesam imao dinamiku u životu i jako puno se kretao. Menjao mesta, upoznavao nova lica imao svoje omiljene kafane u nekim dalekim krajevima.
Ali što bi rekao moj sugrađanin i pisac Bora Stanković, to vreme neće se više vratiti, to je ,,žal za mladost,,
Ajde da baš citiram taj deo na autentičnom vranjanskom, već sam jednom :
Žal za mladost
Odlomak iz Koštane Borisava Stankovića
Mitka: Znaš li šta je karasevdah? I toj težak, golem, karasevdah! Tuj bolest ja bolujem. (Pokazuje na sebe.) Eve ostare, a još se ne nažive, još ne napoja' i ne naceliva'... Još mi za lepotinju i ubavinju srce gine i vene! Aha!... Poj, Koštan, kako k'd se od Karakule na Bilaču, Preševo i Skoplje udari. Noć letnja. Šar-planina u nebo štrči, a ispod njuma leglo pusto i mrtvo Kosovo. Drum širok, prav, carski. Po njega se rasipali hanovi, seraji, bašče, češme. Mesečina greje... Martinka mi u krilo, konj, Dorča moj, ide nogu pred nogu, a čalgidžije, što gi još od bilački han povedešem, peške idev iza mene. Sviriv mi oni i pojev. T'nko i visoko kroz noć i na mesečini sviriv. A iz seraji i bašče, kude mlade žene i devojke oko šedrvan i na mesečini oro igrav, gmeta sviri, dajre se čuju i pesma... I toj ne pesma, već glas samo. Mek, pun glas. Sladak glas kao prvo devojačko milovanje i celivanje. Pa taj glas ide, s's mesečinu se lepi, treperi i na men' kao melem na srce mi pada. (Koštani) I Koštan, tuj pesmu, toj vreme da mi poješ... A toj vreme više ne dodje. Ete za toj ću vreme ja žalan da umrem, s's otvoreni oči u grob ću da legnem. Poj "žal za mladost"... Za moju slatku mladost, što mi tako u ništo otide, i brgo ostavi. Poj i vikaj gu. Moli gu, neka mi se samo jos jedanput vrne, dodje, da gu samo još jedan put osetim, pomirisem... Ah!
Ah! rekoh i ja, more napisao ga je baš kao za mene ili se možda tako trenutno osećam?
Ajde zdravi i veseli bili, menjajte nešto u životima vašim da vam ovaj citat ne bude sudbina.
