Priča o ljubavi
On je bio iz jednog velikog grada. Sećaću se uvek njegovog lika.
Prosto je svojim pogledom iskazivao ono što je rečima želeo da ispriča.
Imao je vesele oči, onako iz tih očiju dok je pričao mogao si da vidiš iskrenost.
Živeo je sam i veći deo života provodio u nekakvim putovanjima. Ponekad ga nije bilo i više meseci,
a ja sam imao taj zadatak da otvorim njegovu kuću i jednom nedeljno je provetrim i zalijem cveće.
Nikada nisam želeo da preturam po vitrini koja je bila puna nekih ukrasa. Niti sam ga ikad pitao gde ide
i čime se bavi. Znam da mi je samo ostalo u pameti njegova priča o njoj.
Jako je voleo jednu ženu. Nije bila iz našeg velikog grada, već je živela na drugom kraju zemlje pored mora.
Jednog dana upoznao me je sa njom. Mirisila je na okean. U očima sam joj video neku setu i osetio da ga jako voli.
Bili su jako zaljubljeni jedno u drugo. Videlo se to i u njenim i njegovim očima. Ne znam kako i gde su se pronašli. Ali se
videlo da pripadaju jedno drugome. Ona je dolazila kod njega i on išao kod nje. Ljubav kao iz knjiga, možda takva ljubav i nije
opisana u knjigama. Učio sam od njih dvoje.
Jednog zimskog dana ostavio mi je poruku na vratima. Dragi moj druže, ja više ne živim ovde. Kuću sam stavio na prodaju, a ti uđi tamo
i uzmi ulje od lavandera. Siguran sam da će ti doneti sreću. Deo novca od prodaje kuće biće ti uplaćen na račun, ionako si se brinuo za nju.
Uzeo sam ulje od lavandera. Imam ga i danas na polici. Donelo mi je sreću.
Za njega više nikada nisam čuo. Pričalo se da se ona i on šetaju pored mora i da su i dan danas zaljubljeni.
A ja se ponekad sa osmehom prisetim tog poznanstva i uvek obradujem novom danu i poželim da ima još takvih ljubavi, vredelo bi.