Spavaš, a budan si
Noćas sam se budio i spavao nekim čudnim snom. Nešto kao spavam, a budan sam. Sećam se da mi se to desilo i jednom ranije u jednoj Januarskoj noći kada je zima ostavila poruke na prozoru moje sobe. Ovog puta jesen je ćutala, kao da želi da mi ćutanjem prenese misli i usmeri me ka pravom putu.
A to spavanje je zaista tako čudno. Spavaš, a budan si. Znaš da si utonuo u snove, a osećaš okolinu oko sebe i čak začuješ i kretanje mačke po zudu ograde i crep koji se pomera pod njenim korakom.
Onako, uzdahneš u snu i okreneš se na drugu stranu jastuka, podglaviš se dlanovima i opet toneš sve dublje. Mozak je u tim trenucima prazan, u stanju off i on ne ume i ne može da pokrene mašinu misli. A možda je i bolje tako. Misli koje su me ovih dana obavile kao zavoj koji se obmotava oko mumije su mi jako nesređene, a njihov dijagram i amplituda se kreću iz minusa u plus. Kao neko smirivanje tla u seizmologiji ljudske duše.
Pa ipak!
Moj deda koji sada sa neba daje pravce moga kretanja, govorio je : ,,Bože sačuvaj me noći, jutrom ću se sam sačuvati,,. Prvo deceembarsko jutro poželelo mi je dobro jutro. Otvorio sam širom prozor i raširio ruke, nasmešio se i zažmurio. U sebi promrljao : Dobro jutro svete!