Nemam reči Bog zna kako pametne...
Nemam ja više pojma koliko je sati? Da li je jutro ili veče...zamenio sam dan za noć, i malopre ustadoh iz kreveta pa mi prva misao onako bunovnog beše da poželim dobro jutro... Neki prekid filma u trenutku, pa ja i ne znam koliko sam spavao i kada sam legao i kako sam uopšte došao do kreveta. Ma dešava se od prevelikog umora...ali ne onog fizičkog već onog drugog umnog.
A koliko znam nikad mi se nije dešavalo da se toliko psihički umorim i u nekom predhodnom vremenu moj se život odvijao brzinom vetra i možda i nisam umeo da razmišljam, mislim odmaram. Da baš tako! Neka dinamika života me je terala da stalno budem u nekom pokretu da stalno nešto istražujem i tada i nemaš puno vremena za misli i da se umaraš mislima.
Sada u ovom vremenu sam ukotvio svoj brod u luku. Zabacio sidro i ovaj brod je napokon počeo da shvata da je ovo prava luka za njega iako je bio u razmišljanju ili bolje rečeno u nekoj sopstvenoj sumnji da li sam ja dorastao za ovu luku. Jer mojim bićem kolaju još uvek neka dečačka razmišljanja i moja nezrelost se može primetiti i osetiti od svakoga ko bi uspeo da me upozna. Ali ja nekako nisam davao pristup da me ljudi upoznaju jer sam stalno stavljao neku rampu ispred svoje ličnosti.
I onda sam tu rampu spustio. U upoznavanju sebe pružio sam ruke i sa nekom strepnjom gledao u pravcu koji mi je prijao. U meni su počeli da se bude uragani i kovitlaju moju ličnost. Zbunjivao sam sebe, zbunjivao onog ko mi je pružio ruku. Iz mene su izlazile strepnje, nadanja, one dečačke suze koje su ostale zarobljene i čekale da ih dečak u davnim godinama izbaci. Srećom, uragani jesu jaki ali brzo prođu pa ostane kristalna površina vode koja samo treperi i odaje utisak smirenosti.
Divljina u meni počela je da se umiruje i da bivam sve razumniji i pristupačniji. Kažu da se oni prerijski pastuvi kad ih pripitomljavaš najviše bore i tada su jači i od lavova. Ali kad ih ukrotiš onda postaju najverniji.
I tako.... nastaviću ovu priču ...odoh da popijem toplu čokoladu...