Morao sam
Imao sam jaku želju da se tog dana na bilo koji način dovučem do crkve u manastiru sv. Prohor Pčinjski.
Jedina želja mi je bila da upalim sveću i da dotaknem sanduk sa moštima sv. Prohora, jedina želja tog trena.
Krenuo sam u kasno popodne tako da sam kolima imao nekih 32 km vožnje do manastira, što je značilo da ću u crkvu ući negde pred sumrak.
Krivine i serpentine prilikom spuštanja ka manastiru kao da su se ispravljale i dozvoljavale mi da stignem pre mraka.
Parkirao sam auto na kameni deo puta skoro do porte manastira.
Monah sa terase poželeo mi je dobrodošlicu : Pomaže Bog, otpozdravio sam mu.
Ušao sam ubrzanim koracima i kamenom stazom pa uz stepenište ušao u crkvu. Prekrstih se!
Unutra je već bio mrak.
Sa desne strane pored oltara gorelo je kandilo. Jedina svetlost je dopirala iz omalenog prolaza i prostorije gde su bile smeštene mošti sveca.
Na samom ulazu sa leve strane bio je sto sa svećama. Ostavio sam novac i uzeo jednu sveću.
Krenuo sam ka kandilu da sa njega upalim sveću.
Upalio sam sveću i krenuo da je pobodem u peskovit deo za upaljene sveće. U sebi izgovorio ,, Oče naš,,
I onda sam osetio kako mi je nešto proletelo pored glave. Bio je to slepi miš koji je u tami pravio osmice i skoro nečujno leteo crkvom.
Kada bi prošao pored moje glave kao da bi se začuo zvuk nekog minijaturnog ventilatora.
Krenuo sam ka moštima svetog Prohora. Dotakao sanduk i malo držao ruku na njemu.
Sa leve strane na stolici bila je potavljen molitvenik.
Prelistao sam ga i našao pasus koji mi je jednom pokazao bivši starešina manastira otac Stefan.
Rekao mi je da kad god dođem i poželim mogu pročitati taj pasus.
Čitao sam poluglasno nekih par minuta.
Prekrstio se. Došao do otvora u zidu iz koga curi mirotočivo miro, u zidu je ostavljen mali štapić izvukao ga i sebi na čelo simbolično ucrtao krst.
Vratio štapić. I krenuo ka izlazu.
Napolju je još bilo videlo. Naišao sam na jednog monaha, razmenio par reči i krenuo prema autu.
Osetio sam mir koji mi je do tog trenutka bio jako potreban.
Nekad neke učinjene, možda i umišljene stvari mogu da vrate čoveka, meni je taj iznenadni odlazak u Prohor baš pomogao.
