Priča o marinu
Njih dvoje su se jako voleli.
Živeli su miljama daleko jedno od drugog.
Ponekad bi se njihovi putevi ukrštali i od njihovih susreta nebo je postajalo crveno od ljubavi, oblaci su imali oblik srca, a jezero pored koga su šetali je utihnulo, ne želeći da ih uznemirava u milovanju njihovih duša.
Kad nisu bili zajedno onda bi toliko mislili jedno o drugom da su jedno drugom ulazili u misli i pričali svojim mislima.
Ali, ljubav je postala toliko jaka da je svakim danom počela da ih boli.
Ta bol toliko ih je mučila da naprosto nisu mogli jedno bez drugog.
Ali, ni bajke nisu uvek sa srećnim krajem. Jednog dana ta njihova ,, zabranjena ljubav,, je otkrivena i zabranjena. Nisu više mogli da se čuju niti vide. Kao da su nestali jedno za drugo. Oboje su patili i patnja je svaki dan razarala njihove duše.
I onda jedne večeri on je ugledao na nebu zvezdu koja je počela da ispisuje slova.
Poruka je glasila ,, pretvoriću te u vetar,, . Kriknuo je glasno : Želim, odmah želim.
On se od tada pretvorio u vetar, ali ne običan vetar, već vetar koji je umeo da miluje.
Svako veče on bi doduvao do njenih prozora, ušao u njenu sobu i dok spava milovao njeno rumeno lice i lakim lahorom prstima vetra uplitao njenu meku kosu.
A ona, ona se smešila u snu i osećala njegove mirise.
I tako je nastao vetar koji se zove Marin.
On i dan danas posećuje svoju dragu svake noći. Odgleda je svojim pogledom vetra i vrati se u nebeska prostranstava.
