Još jedan dan
Pesmu koju postavljam sam napisao juče i napisana je u nekim
mojim trenutcima kad mi je mozak lutao po nekim predelima
i nije mogao da se obuzda i ne pogleda u prošlost.
Da napišem pesmu ne treba mi inspiracija , ali ih obično
pišem onda kada sam pritisnut svom silom ovog kosmosa.
Još jedan dan
I ovaj dan ispunjen bregovima misli odlazi
Ne želim ga više ni po čemu pamtiti
Čak ni kao prost broj svog životnog kalendara
Pogled mi je jako mutan
Nema ni suze da opere moje oči.
Istekla je ta reka suza isplakanih
Isplakanih za tebe .
Možda sam te jako želeo
Možda je moja ljubav poput sveće koja izgori
I pusta kapi vrelog voska koji peče ruke.
Ipak ti si otišla
Nasmejana , kao da mi želiš poručiti da sam ja toj koji gubi.
Uspela si da se otrgneš od mene
Baš istog , ovakvog kišovitog dana.
Smejući mi se u lice.
Odnela si sa sobom sve moje suze.
I prosula ih u neku provaliju ostavljenih.
A imaš li ti uopšte dušu
Ili se poigravaš tuđim dušama
Kao nekom dečijom loptom
Koju neki trn probuši i vreme uništi.
Neka !
Uživaj u svojim pobedama .
I nakon ovog poraza ja živim
Doduše zgažen , kao onaj cvet u gori
Ali tim cvetom sam te darivao
Samo si se nasmešila i otišla
Onog kišovitog dana
Izgubila se tvoja senka
Iza zavese kišnih kapi.
