Čovek iz senke
Poslednje vreme, smirio sam svoj nestalni duh i ukotvio se u svoj dom i odatle delujem mirno i imam neopisivu želju da u narednom periodu živim neki život čoveka iz senke.
Ko je čovek iz senke?
Uveče imam neku šemu svog kretanja. Izađem, do kafane moga brata, kafane za koju sam oduvek tvdio da ima svoju dušu. Na proleće i u leto obično sedim za jednim stolom u bašti i odatle ispijajući čašicu istine, ja posmatram ćutke kretanje života na ulici.
Svake večeri u 15 do 10, jedan stariji čovek, sa torbom preko ramena i onim starim proleterskim kačketom, prolazio je pored kafane i gubio se u mračnoj ulici.
Po njemu sam mogao i sat da navijem. Čak i subotom i nedeljom. Svakog dana.
Toliko me zaintersovalo ko je on, ko je čovek iz senke? Niko nije znao, niko ga nije poznavao. Svi su samo odgovarali, a to je onaj što uveče prolazi pored kafane.
Bio sam baš opsednut tim čovekom da sam pitao i gazdu jedne prodavnice u kojoj je ulazio da kupuje. Ni prodavac nije znao ko je on, rekao je on dolazi ovde da kupi mleko i hleb. I tako svako veče, ništa drugo.
Ali ipak nisam želeo da budem nepristojan i da ga zaustavim i pitam: - "Gospodine vi svako veče prolazite ovde u isto vreme, čime se bavite?".
Ipak bi to bilo previše.
Jedne večeri u vreme kad je trebao da prođe nije prošao ulicom pored kafane. To me je štrecnulo. Ajde, pomislih možda je prošao nekom drugom ulicom. Sledeće večeri, opet ga nije bilo. Počela je da me hvata panika. I naredne nije prošao. Otišao sam do prodavnice i pitao prodavca da li ga je video? Kaže nema ga već par dana i njemu je bilo čudno.
Nestao je. Čovek iz senke je nestao.
Nekoliko dana, sam namerno dolazio i čekao ga. I onda otišao u crkvu, kupio sveću i upalio je za njega tamo gde se pali sveća za žive.
I ne znam da li je živ? I ne znam kome sam upalio sveću?
Možda sebi? Poželeo sam da i ja budem tako neprimetan, da niko ne zna za mene. Da ga zamenim. I da ja kupujem mleko i hleb i nestanem u noći.
