Prazna stranica
Sa ulice dopiru zvukovi nekih mašina, koje čine moj mozak ekvilajzerom, koji treperi u skladu sa decibelima gluposti.
Uzimam novinu velikih stranica, otvaram je i u njoj ne vidim ništa. Stranice su prazne kao da novina nije ni odštampana. Baš kao da sam kupio sutrašnje izdanje koje još nije prošlo kroz ofset mašinu .
Okrećem drugu stranicu i kao da sam se udubio u čitanje belog novinskog papira. Kao da vidim u njemu stado školjki koje u punoj opremi naslikane marširaju plažom. Za njima vojska rakova crvene boje gazi strojevi korak ne napisanih reči.
Prilazim prozoru i zagledam se u sunčevu svetlost koja primetivši me dobacuje neke zrakove laserski britke ispisujući po vazduhu slova.
Sunce sa neba šalje neke svetlosne signale koje pokušavam dešivrovati i ispisujem znakove štapićem na belom papiru nevidljivim slovima.
U tom trenutku posmatram milijarde atoma koji kruže u mojoj orbiti ljudske nezrelosti i ispuštenih minuta kroz slivnik vremenskog sata.
Sve je danas tako prazno u kosmosu života. Sve je nestvarno. Ništa ne postoji. Ovo je samo jedna prazna stranica.
