Kad zapitaš se
Kad nekad u
osami svojoj, zapitaš se,
Gde sam i šta radim sada
Znaj da nikad nećeš saznati
Jer ja sam kao vazduh koji miruje u svom svetu.
I moći ćeš da kažeš, ma baš me briga
I šta radi i gde se nalazi, ma baš me
briga.
Pokušaj tada da ostaviš misli svoje,
Da ih zakopaš u kovčeg zaborava
Negde na dnu kovčega, zatrpaj ih danima života
Osmesima i novim ljubavima
Novim poljupcima i užarenim očima.
Nekim novim pejzažima, putevima, gradovima.
A one stare puteve kojima si prolazila
pospi nekim novim čežnjama i stihovima.
I nastavi svoj hod uspravan i ponosan
Onakav kakav si uvek imala u susretima van
vremena
Nasmeši se nekom novom koraku, onom sigurnom,
I neka magla prekrije ona polja sreće
Neka tu ostane za uvek, da se ne vidi, da se
zaboravi.
