Pruga duše
Nekako je ovo jutro u mojoj sobi osvanulo u nekom sivilu ove već minule dosadne zime.
Ne... meni nije nimalo sivo, već je napolju bilo sivo.
A čekao sam ga! Čekao sam sa nekim skrivenim osmehom koji se vešto skrivao mimikom na mom licu. Čekao sam Proleće!
I ono je došlo. Danas. Tačno na vreme kao neki šinkansen (brzi japanski voz), proleće 2009 je u minut uletelo u naše živote. Ali znam da nije na isti način krenulo u zagrljaj prema nama ponaosob. Valjda tako mora, i proleće bira kome će se prvo u zagrljaj baciti.
Ja mu se iskreno ne ljutim. Doći ću i ja na red. I moju sobu osvetliće ono nežno prolećno sunce, i kroz odškrinuti prozor osetiće se miris jorgavana iz komšijskog dvorišta. Hoće... znam da hoće. I ja ću ga na svom pragu strpljivo čekati i nekim svojim mekim pogledom sa nekom dozom strepnje i neizvesnosti. Sa onim isprekidanim uzdahom koga ja zovem ,,pruga duše,,.
Znam da kad sunce prekrije moje obraze i kad oni zarumene, ja ću onda pružiti korak onaj sigurni korak, kao kad je Indiana Jones napravio hodajući na nevidljivom mostu u potrazi za svetim gralom. Taj korak, ta sigurnost mi jako nedostaje. Ali biće. Jednog dana. Jednog dana.
A proleće je počelo, sakriveno u zimsku pelerinu, koju će jednog dana skinuti i kao maskirani jahač predstaviti se i nama koji ga sada ne vidimo.
Do tada, odoh napolje, samo obučem vetrovku, stavim kapu.... napolju veje sneg.